Nebo, zemlja, ponor


KNJIGA PRVA – Neka bude život!
...i bi život!

Nebrojene događaje iz života junaka ovog romana samo ću djelomice ispripovijedati, jer jedan ljudski život poput njegova, teško da bi ijedna knjiga obuhvatila, makar imala toliki broj stranica da izgleda poput rastegnute harmonike. Ničiji život na ovome svijetu, kada uključimo i sve do sada proživljene, nije bio nalik bilo kojem drugome da bismo mogli reći: „Eto, proživio je­ svoje, navlas jednako kao i Iks Ipsilon”. To je sasvim izvjesno pravilo, pogotovo kada shvatimo da nečiji život odražava zasebnu sliku u očima izvanjskog promatrača te se stoga umnožava – od onog što je sam po sebi, u svaki pojedini primjerak zasebne slike kako ga drugi vide.

Pa ipak, gledajući original, a ne njegovu kopiju, ta slika ljudskog života, u svom najintimnijem dijelu, ima ono svjesno „ja”, to jest, spoznaju o samome sebi kao životom prožetim bićem. A posebno bih se osvrnuo na nama nedokučivu, svespoznajnu, duhovnu i univerzalnu svrhu. Taj specifikum svakog ljudskog stvorenja nije ni u kome bio toliko izražen koliko kod Marka Bilana čiji je život na mnoge načine bio uistinu nesvakidašnji.

Neki kažu da je život proizvod mnogih evolucijskih procesa koji su trajali milijardama godina te da su se okolnosti tako posložile da je čovjek spontano evoluirao u najsavršenije biće na majčici Zemlji, no, osobno, u to baš i nisam uvjeren. Kao da je evolucija neki računalni algo­ritam koji po nasumičnu uzorku proizvede živu jedinku, a ta jedinka živi u nasumičnim životnim okolnostima te da tim uzorkom nastavlja svoje napredovanje od prapovijesti. Sve slučajnost do slučajnosti. Toliko je ustrajna ta slučajnost u svom intenzitetu i usmjerenju (a, mora joj se priznati, čini dobru stvar), da bi po mojoj logici, ta mirijada slučajnosti trebala biti sâm Bog – glavom i bradom, kada shvatimo koliko je uspjela i vjekovječna.