Kvadratura zatvorenog kruga


Sve u svemu, ja sam zapravo lik, iako apstraktan; kojemu je trebalo pristupiti s više pažnje i razmatranja, negoli i jednom od likova u ovom romanu. Kad vi, poštovani čitatelju ili čitateljice, pročitate roman, razumjet ćete o čemu govorim. O, itekako ćete razumjeti! Ja sam oduvijek bio u Tome, preciznije od njegova rođenja; a prešao sam u njega već jednom nogom, dok je njegov djed, pogrdno zvan Kravomuz, još bio živ. Premda bi vaši ljudski znanstvenici potrošili stoljeća za definirati kako se tik nasljeđuje, evo ja ću vam to sažeto reći. Dakle, kako sam provalio u nervni sustav, to jest, genetski kod Tome Demarkisa, tako sam provalio i u ovu knjigu. Za mene je to krajnja trivijalnost, a vaši znanstvenici neka umuju i razbijaju svoje mudre glave.

Toma, moj „stanodavac” kod kojega ilegalno boravim, samo je godinu dana mlađi od svoje sestre Nele Demarkis, a morao ju je slušati od malih nogu kao da je mlađi... tko zna koliko. Znali su se opasno pogurati i počupati kada ne bi bilo po njezinom, a jednom prilikom Nela je odalamila takav šamar Tomi da mu je uho utrnulo i to baš ono, koje je tražilo moj dodir, zavrtanje resice, povlačenje... Oh, kako je bilo gadno: i Tomi, i meni. Ne ponovilo se! Za to isto uho ga je otac Leon Demarkis vukao jako; kada je Toma razbio čuvani i maženi sekstant, koji je bio nasljeđivan po staroj kapetanskoj lozi Demarkisovih.

Kad bi tata Leon otišao na brod navigati, mama Lucija Demarkis bi odmah postala jako stroga - kao da je ona kapetan duge plovidbe, dok tada ni njezin suprug nije imao to zvanje. Leon je tada bio čif kuverte* na nekom brodu za rasute terete, od dvjesto četrdeset metara dužine. Majka Lucija je bila dvostruko zabrinuta kad bi otac Leon bio na brodu, a njena zabrinutost bi prerasla veličinu broda na kojem plovi; ako bi se na njemu i tjedan dana duže zadržao, negoli je to bilo planirano.