Kurvin sin


Glava I

Nad gradom se sasvim polako topi mrak. U pozadini se miješa udaljena i bliska buka, koja polako tutnji, valja se ulicama, gura se i prodire u grozdove stanova; koji zbog namjere njihovih stanara da ih osvježe tijekom noći, ostave malčice otvorene prozore. Kroz tu tijesnu zračnost, ulazi taj mrmor unutar stambenih prostorija i diskretno živi kao pritajeni gost, ne ometajući san koji me je vinuo u poništenu stvarnost; u one nepostojeće prostore gdje ne osjećam sebe, u odsustvo svijesti i blagoslov neznanja.

Šušanj posteljine koju otkriva žena, polako ustajući iz kreveta, grubo mi potiskuje snove do ruba buđenja. I bez da se sasvim probudim, bez otvaranja očnih kapaka, jasno znam da je to rutina koju treba zanemariti ne bi li se san produljio, sve do podražaja koje više neću moći tolerirati. To će tada biti, neskladna uvertira za moje potpuno buđenje, što krajičkom budnog dijela sebe želim odgoditi za malo kasnije, kada grad bude sasvim budan i onaj polagani mrmor biva sve angažiranija vreva oživjelog grada.

A do tada živim ovu fantaziju, nelogičnu, neshvatljivu opijenost sna i u njemu ne osjećam onu beskorisnost, danas uobičajenu; kada u pedesetima bivaš otpušten kao tehnološki višak, neupotrebljiv, odbačen i osakaćen.

Perspektiva, kao zavodljiva kurva groteskno nevina lica, zna izgledati časna i poželjna. Htijući je smatrati takvom, ne bih li hranio svoje nade u svijetlu budućnost, ta kurvinska perspektiva se naglo suzila u cijev, na čijem sam kraju vidio samo kružić vlastite ograničene upotrebljivosti. A taj kružić mi sve više izgleda kao nula, svodeći time moj dosadašnji životni doseg na saldo jednakog iznosa.