Kako mi se o glavu razbila kristalna pepeljara

Među mnogim današnjim autorima iz područja literature, možda sam jedan od prvih koji je uvelike prihvatio trend digitalizacije. Eh, bijaše to davno, no danas, nakon toliko godina, kada se taj trend uvelike razmahao i ja postao stara konjina, trudim se biti što manje informatički osviješten. Kako bilo da bilo, koristim i aplikacije za slanje poruka, primjerice WhatsApp. I, eto ti vraga, moja mlada poznanica, draga lektorica, pošalje mi poveznicu (link) na izvjesnu stranicu koja promovira književnost, a na toj internetskoj stranici, naravno, opet poveznica - koja upućuje na stranice Matice Hrvatske, ogranak Virovitica; s temom: drugi Međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara” za najbolju kratku kriminalističku priču 2021.

— Ovo je natječaj, a ti znaš da se ja ne natječem. — požalih joj se.
— Ja sam ti poslala poveznicu, a ti razmisli.

Razmišljah ja tako, razmišljah... i sljedeći dan joj pošaljem poruku.

— Znaš da pišem svoj treći roman koji je opsežniji od „Kvadrature zatvorenog kruga”, a pogotovo opsežniji od „Kurvinog sina”. Predmnijevam da će biti više od 400 kartica.
— Što mi hoćeš reći?
— Intrigira me... ali, hej! Kriminalistička priča s najviše pet kartica... Bojim se da ću izgubiti tempo na romanu kojeg upravo pišem, jer pojma nemam kako išta suvislo napisati u pet bijednih kartica.
— Odluči sâm, ja sam ti samo poslala poveznicu.

Kako me je navukla... uh! Pokušati napisati nešto što bi se moglo nazvati pričom, te to smjestiti u pet kartica - 9000 slovnih znakova uključujući i bjeline? Možda bi to zaista mogao biti izazov, svojevrstan enigmatski zadatak. Zajašim internetski preglednik i pogledam detalje. Gle! Prošle godine je bio prvi Natječaj i nagradu je dobila priča „Dragi dnevniče”... gotovo kao naslov „Dragi dnevniče, mrtav sam” R. L. Stinea. Zacijelo je bolja priča pobjednice natječaja, nego sadržaj te petparačke novele. Pogledam tu priču, epistolarna forma... dobra ideja za oblikovati narativ u mikroformatu. No, može li se nešto sadržajnije napisati u pet kartica, propitkivao sam se, uvijek iznova? Zamislih se... Ne baš previše, kako me misli ne bi odvukle od narativa romana kojeg pišem, s obzirom na njegovu opširnost i slojevitost.

Zaključim, kako ovo moram napisati u dahu, inače - kradem sebi vrijeme. Ispišem nešto, da bude kratko, ali kako okarakterizirati likove, da bi mi ostalo prostora za zagonetku, motiv, rješenje... Neprestano mi pričica strši izvan zadanog prostora te moram kasapiti sadržaj, te odustanem unutar kompromisa, s dijetalnim narativom kojeg možete pročitati ako kliknete na ovu poveznicu. Što s time učiniti? Sjetih se Pilata i njegovog: „Quod scripsi, scripsi!” [Što napisah, napisah!]. Spakirano - poslano!

Napokon, kada su rezultati objelodanjeni, uvidjeh kako se nisam plasirao ni u prvih deset. Ćorak. Bezvrijedno gubljenje vremena, jer sam ga utrošio najviše na temeljitu kastraciju svoje priče. I sve tako, razmišljam o tezi kako stopalo veličine 47 ne može stati u cipelu kupljenu na dječjem odjelu prodajnog centra, te da je nastranost uopće i pomisliti na takvo što. Usto mi je ovaj pothvat oduzeo više pažnje i vremena no što sam očekivao, kasnivši tako sa završetkom svog trećeg romana. Taj se, usput rečeno, kao i moj prvi „Kvadratura zatvorenog kruga”, može smatrati kriminalističkim, premda i jedan i drugi gaze preko više žanrova, i zajedno prelaze 700 ispisanih kartica.

Sada, kada sam roman predao lektoru, mogu se malo i zajebavati na svojim web stranicama. Tako odlučih prenijeti svoje dojmove s natječaja „Kristalna pepeljara”, te ujedno i pogledati što su drugi napisali. Nisam baš, jašući internetskim bespućima, pronašao bogzna što, ali sam imao prilike vidjeti da je primabalerina žirija okićen časnim titulama (profesor dr. sc.) što bi trebalo jamčiti kvalitetnu trijažu. Nađoh, dakle, samo dvije priče na mreži svih mreža i bijah razočaran što nijedna od njih, po mom mišljenju, nije kriminalistička. Jednostavno ne sadrže elemente takvog narativa, nego naginju novinarskoj crnoj kronici. Eh, da sam to znao...

Pa ipak, intimna ispovjedna priča „Dan velikih valova”, kao drugoplasirana, miriše na talent. Lijepa crtica, no daleko od onog što bih smatrao kriminalističkom pričom. Prva nagrada je pripala priči „Krvave zvijezde”, i dok sam je čitao snebivao sam se, zaprepašten diletantizmom. Stilistička (i svaka druga) afektacija, velike riječi, pretencioznost; sve to nagurano rukama i nogama, kaotično i bez ikakvog sklada. Možda su presudili virovitički toponimi, koji su neprestance nabacivani s lijeva i zdesna... neshvatljivo! Ne vjerujući svojim očima, pročitah ponovo cijeli taj čušpajz, sve što je natrpano, nagužvano, nabacano na ho-ruk, unutar te... hm... kriminalističke priče. Mora se priznati da je kriminalna i to je jedini epitet kojim bih je, etimološki, mogao povezati s temom natječaja. Kao da sam se najeo ludih gljiva i čitao nekoliko knjiga, nasumce birajući sintagme, po jednu iz svake.

Naposljetku, moram reći, da sam se nakon ove avanture, osjećao kao da mi je glava razbijena u srazu s kristalnom pepeljarom. Tras! Znam samo da nikada prije nisam pisao za natječaj, a sada sam siguran da više nikada ni neću. Pa ipak, organizatoru ogranka Virovitica (Matice hrvatske) - svaka čast; dok za Le Grand Jury - nula bodova. Pohvale Ogranku što su na spomen svog sugrađanina, književnika Milana Nikolića, upriličili ovu zgodu, koja će se, toplo se nadam, održavati kao anale; čineći ono, što bi dobar dio ogranaka trebao slijediti, ne bi li pružili drugima, izvan svog miljea, priliku da se iskažu. Ne mora to nužno biti natječaj za priču. Vjerojatno postoji i neki drugi oblik društvene prozne uključenosti; jer što se poezije tiče, događaja ima (po mom mišljenju), sasvim dostatno.

Zahvaljujem se svim angažiranima u Ogranku Matice hrvatske Virovitica, što su mi poslali i pisanu zahvalu, no kudikamo više me obradovala promotivna brošura o Virovitici, ilustrirana, s istaknutim kulturnim i povijesnim podacima ovog časnog hrvatskog grada. Nisam nikada bio u Virovitici. Imao sam želju posjetiti idilični sjever Hrvatske, njegove gradove i područja... No, usprkos tom neuspjehu, obišao sam cijeli svijet dva i po puta, i to ako računamo obim zemlje preko ekvatora, gdje je naš drevni geoid najširi. Konačno, posjetiti skoro sve kontinente, a ne proputovati svoju domovinu - ipak je neslavan paradoks. Oui, c'est la vie

Gornji napis je samo moj trenutni dojam, plod mašte, no ne i definitivan stav.

~ Abrazivi ~ / Moja pričica za natječaj "Kristalna pepeljara".