citati

Mišljaše tako Tomina luda glava, a jedini koji se ne ravna ni po Kristu ni po Kantu bijaše upravo on koji hoće da svi drugi žive po njegovoj maksimi. Vine se tako u mislima kao pravi galeb, kao Jonathan Livingston glavom i kljunom u svojim najslavnijim danima. Slobodan let u kojem gleda svisoka jer je dolje gužva i previše nepoznanica o kojima treba razbijati glavu. Ovo se zove sloboda izbora - izabrati slobodu!

Kvadratura zatvorenog kruga / dalmatinski galeb

Perspektiva, kao zavodjiva kurva groteskno nevina lica, zna izgledati časna i poželjna. Htijući je smatrati takvom, ne bih li hranio svoje nade u svijetlu budućnost, ta kurvinska perspektiva se naglo suzila u cijev na čijem sam kraju uočio samo kružić vlastite ograničene upotrebljivosti. A taj kružić mi sve više izgleda kao nula svodeći time moj dosadašnji životni doseg na saldo jednakog iznosa.

Kurvin sin / o svojoj perspektivi

Koliko mi je liječnik procijenio da ću živjeti s mojom doživotnom pratiljom... Eh! Tom dijagnozom koja ima fatalno pompozno, latinsko ime? Kao i sve druge, teže ili lakše, i ova je počasno titulirana kao što bijahu rimski patriciji. Pa ti starorimski aristokrati, za ne reći tajkuni, kao da svi bolovahu od istih današnjih dijagnoza. Eto, tako su izumrli stari Rimljani. Ne zato što bijahu stari, nego stoga što su se prekrcali toliko teškim dijagnozama da od težine ustati nisu mogli. Možda sve te dijagnoze nisu ni imali, nego su im carskim ukazom dodijeljene poput medalja za zasluge, pa ti drži što te zapadne. „Tebe, Juhuse, koji si priređivao najbolje gozbe, odlikujem najjačim gastritisom. Tebi, o, Kopituse, koji si mi našao najboljeg konja, neka je čast što ti darujem doživotni konjuktivitis. A tebi, Išijase, koji si me ranjena nosio čitava dva stadija, dodjeljujem ovu spondilozu koju sam sačuvao posebno za tebe.” Kako da ne izumru... kako! A ta moja... intimna dijagnoza, koju mi je dosudio liječnik intimus, prijatelj od malena, ona će me pratiti doživotno. I ne samo pratiti, nego će me ugrobiti i nadživjeti, a možda i naslijediti. Tko zna dokle sežu granice suvremene medicine. Mislim godinu, godinu i pol... toliko mi je dao moj prijatelj liječnik. Rekoh mu: „Nemaš dobre vijesti? Pa, onda daj što daš.” I tako mi dâde godinu. „Što? Zar ne daš više?” „Nema se”, kaže, „vidiš u kakvom je stanju zdravstvo.” Skrivećki mi napomene da bi mi mogao dodati još pola godine, onako, dobre ruke, prijateljski, ali da o tome ne govorim drugim pacijentima. I napokon mi preinači konačnu presudu na život u trajanju od godinu i pol, bez prava na pomilovanje. A to bijaše prije... koliko ono... tri mjeseca otprilike. Da, tako nekako. No ja sam odlučan završiti ovo ‘nevanđelje’ po Marku, što, na koncu, ne ovisi samo o meni. Pijem lijekove redovito, no neke sam tretmane odbio držeći ih samo trgovinom s dodatnom patnjom u zamjenu za koji mjesec života više. U međuvremenu pišem kao osuđenik pred nadolazećom, definitivnom, neporecivom egzekucijom, a za to vrijeme uživam u preostalom razdoblju, doduše ograničenom, u prirodi ovog malog mjesta i kućice koju sam na brzinu kupio nakon prve pouzdane dijagnoze. Otiđem do širokog prozora, kao sada primjerice, gledam ljude, divotu prirode koja se širi u daljinu i poneko vozilo na ovoj zabačenoj cesti. Jutros je živopisan krajolik blistav i osunčan, mogao bih otići do Jurice, zapravo do njegove gostionice uz cestu i...

KNJIGA DRUGA – Australija / Ključ svete Marije iz Magdale

Sav bijaše presretan u svojoj nesreći koliko god se to paradoksalno činilo. Tjeskoba, koju je vukao za sobom kao lešinu, smanjila se za nekoliko promila i on je hrabrio sâm sebe hobotnicom ispod peke i dobrim vinom. Nakon večere, temeljito iscrpljen tom terapijom neprestanim zaronima, otiđe do lučice u svoj gliser, drmne malo jeftinog viskija (sretno nađenog u kabini) i zaspe. Pun stomak i kvalitetan plavac mali, uvećali su sitnu iskru nade, koja se, kresnuvši u dubini bića, učini poput obećanja. Sutradan se probudio kad je Sunce već najavilo dnevnu dozu ognja te je raščupan i konfuzan izmilio iz kabine, potom, uznemireno žmirkajući, nabio na glavu svoj, onako sažvakan, slamnati šešir.

Kvadratura zatvorenog kruga / muke po Tomi

Nije ona ispala glupa. Ne, ne i ne! Uostalom, rijetke su glupe žene, a česte pojave muškarci koji ih zbog svoje tupoglavosti smatraju takvima. Inteligentna je Vanda, ali zanos zbog zajedničkog predmeta interesa, sućut spram osobe koja je kukala nad svojim bolnim srazom s betonskim oblogama kao i prilika da me pouči, omela joj je pozornost da ne osujeti moj plan, nego da svu svoju koncentraciju usmjeri na nametnutu temu.

Kurvin sin / o Vandi

— Ovu kuću je ona iznajmila... Evo ovde, na ova vrata. — Toma mu uštimava koordinate detaljno, kao da Robert ne bi uočio vrata na zidu... ili kao da je namjeravao ući kroz prozor a ovaj mu pokazuje lakši i napredniji način.

Kvadratura zatvorenog kruga / o vratima

Odgovorio sam joj na pitanja krajnje istinito pa nije povjerovala misleći da je šala. A takva šala bi bila mala laž. Jednostavno rečeno, mala laž ne prolazi kao ni istina kurvinog sina; no ako ste drski do krajnjih granica i smjelo u lice svima govorite VELIKU laž - ljudi je primaju zdravo za gotovo. I ne samo da povjeruju, nego su spremni pomoći i proširiti glas, spremni su oformiti građansku inicijativu koja bi se bavila isključivo velikom laži ne bi li svi bili dosljedno informirani. Nesebično krče prepreke na putu laži, dezavuiraju logiku proglašavajući je protu­prirodnom i društveno štetnom. Tako velika laž, u stvari JEDNO VELIKO NIŠTA, dobiva svoj legitimitet u potpori masa progoneći istinu.

Kurvin sin / o istini

— Vidila san da imaš po kući dosta knjiga, čitaš li ih?
— Ne! Koristin ih za potpalu kad je zima. Tako su dobre. A da vidiš kako s Kafkom potpalin hrastovinu, ma divota jedna. Stvori ugodnu i opuštenu atmosferu, ma milina, kažen ti... a i osjećan se čudo pametniji ka pasionirani literarni konzument.

Kvadratura zatvorenog kruga / o literaturi

— Pa je li vidiš da ova stopica šta ide na prekidač visi? Pobogu Mate Marijane, ispala ti stopica... je li vidiš, nabijem te na kiticu cvića!?
— Je li ovo, na žici?
— Da, legendo moja. To je žica koja nije spojena, je li tako? Je li moš sa ovin sintom uvatit radio Erevan?
— Ma šta pričaš Ante!? Koji radio, koja harmonika, to je sint... sintesajzer. Star doduše, ali u odličnom stanju.
— E bravo! I ti si star, ali nisi u odličnom stanju, buljiš u otkačenu žicu, otkačeniju od tebe i mene zajedno. A žica koja nije spojena može bit samo radio antena, zato san te pita za radio Erevan. Pa kako će ti radit ovo govno, ako ti se stopica otkačila sa prekidača... oću ti reć da bi i tikvan, ka šta si ti, moga to uočit... ali kako je ispala čudin se?
— A i ja se čudin, stvarno ne znan kako je ispala...
— I čaća ti se čudija kako si ti ispa, kad te vidija prvi put. Ali razlika je u tome šta ovo more svaka pizda popravit. A je li tebe pizda popravila?
— Ma šta?
— Nije Mate! Jer te žena tvoja popravlja cili život pa ne ide... Ohooo, zdravi bili gospođo!

Kurvin sin / popravak sintesajzera