Abrazivi

Nisam još ni kavu popio, a trojica mojih operativaca su se rasplesali oko dva nova dodijeljena slučaja što nam ih je proslijedio pomoćnik zapovjednika. A baš mislim da bi mi kava dobrodošla kao eliksir za moju jutrošnju glavobolju što mi pritiska glavu od tu... iza uha... pa sve do obrva koje mi se same stišću u jutarnjem grču, gotovo dotičući jedna drugu.

Radić i Baban su upravo izišli i ostavili me samoga s Darijom. Dakako, zgrabili su slučaj ubojstva u afektu i već prikupljaju potrebne detalje za tužiteljstvo. Rješivo samo od sebe, pučkoškolski zadatak. Darija je zabila nos u izvješće krim tehničara, opis prizorišta... sve detalje slučaja koji je dopao nas dvoje. Pogleda po fotografiju pa proslijedi meni. Krasno. Umorstvo vatrenim oružjem izvršeno od strane nepoznatog počinitelja koji je, u namjeri da se riješi tijela, istog raskomadao. Baš divota... očito se radi o jednom počinitelju koji je, komadanjem trupla, posao uklanjanja žrtve učinio lakšim.

Težak zločin... a ovaj zločin je težak doslovno! Treba tijelo žrtve i odnijeti nekud, pa ako si počinitelj bez bliske duše da ti pruži prijateljsku pomoć, moraš rintati sam... a ako je žrtva teška, kako? U ovih minulih tridesetak godina što radim u odjelu za krvne delikte, ovaj mi spada među najgnusnije slučajeve. Odiozno do bola.

— Šefe, hoćemo li do patologije? — trgne se Darija.
— Morat ćemo. Ti kao da jedva čekaš... a mene glava rastura jutros...
— Rasturite i vi nju, uzmite svoj Glock i bum! Ne dozvolite da vas bol takve neznatne stvari uzrujava.
— Darija, suzdrži se barem jutros.

Kada se već „radi o mojoj glavi”, bolje reći glavobolji, svi mirisi mi čine mučnim ovaj dan, za kojeg predviđam kako će biti dug i naporan. A baš ovaj miris, u prostorijama patologije, izravno mi udara u glavu i zabija se kao klin kroz nosnice. Dr. Nimičić mi tumači, i na dijelovima tijela raskomadane žrtve govori o uzrocima smrti, dok Darija promatra i upija svaku riječ. Viša je od mene, tanka i košćata, s nesrazmjerno malom glavom (pa ipak šarmantna); stoji tako pored mene, poput čaplje, gledajući ostatke žrtve s posebnim zanimanjem.

Nimičićev pomoćnik, nizak, pretio i ćelav, promatra je kriomice kroz svoje debele naočale, a ona kad to primijeti, namigne mu i skupi usne kao da mu šalje poljubac. Mladi doktor, koji ne zna za Darijine šale, raspametivši se od neprijatnosti, sav se zacrveni u licu, a na ćelavom tjemenu mu izbiju crvene pjege. Koja naivčina. Dr. Nimičić objašnjava rezove na odsječenim udovima i objašnjava kako ti rezovi imaju karakterističan pravocrtan uzorak.

— Dakle, ovdje — pokazuje na presječenu kost — se najbolje vidi linearnost reznih poteza.
— Doktore, ostaju li takvi uzorci nakon primjene ručne pile, kad su već pravocrtni a ne kružni? — upitam.
— Ne baš, jer ruka ima zamah koji nije sasvim pravocrtan... uostalom, našli smo abrazivne čestice.
— Šefe, to su vam čestice kakve imaju diskovi cirkularnih pila, ali u ovom slučaju...
— Darija, molim te... znaš da znam, zašto me... — presiječem rečenicu, da ne napravim predstavu pred dva liječnika i tri sestre, usred prosekture.

Darija bi to možda i željela, tko će znati te njene neobične porive. Priča o ekscesnom ponašanju policijskih inspektora nad ostacima žrtve, bila bi za mnoge pikanterija u našem gradiću od tridesetak tisuća duša.

— Doktore, hvala vam, ako nema ništa povrh svega, mi bismo...
— ...nešto pojeli, ali ne ovdje! — prekine me Darija — Osim, ako ne nudite ovo što je već na stolu?
— Darija!
— Pa, što ja znam? Biste li šefe, ovaj but... recimo?
— Darija, molim te... Doktore, mlada kriminalistica se voli šaliti na način...
— Šefe, a krilo? Hmmm... vidim nemate krilo... pa dobro, zamotajte nam za vani... batak to go.
— Doktore, hvala vam, moramo hitno ići... pozdravljam vas sve!

Uputim se brzo prema našem automobilu kako bi Darija, htjela - ne htjela, okončala svoj ekshibicionizam. Odvezli smo se, na meni prijeko potrebnu kavu, u rijetko posjećivan lokal, kako bismo mogli usput i malo porazgovarati o slučaju. Bili smo brzo posluženi, a kad su mi prve kapi kave potekle kroz krvotok, kao da sam bio onaj stari. Dobro... ionako sam star, ako ćemo pravo - stara konjina, no sada spreman za utrku, s novim elanom nakon konzumacije drevnog dopinga.

— Darija, što znamo o žrtvi?
— Bivši vratar našeg gradskog kluba, četrdeset i dvije doživljene godine... sjećate ga se... Šarković?
— Ah... da! Ne pratim nogomet, ali sjećam ga se kao vratara, kako ne... dobro je branio.
— No, njegova obrana je ipak propustila tri metka kalibra 7,62 milimetara.
— Pa to je kalibar starog tetejca!? Tko još to može imati...
— Ah, uspomene šefe... znate kako je to kod osjećajnih duša.
— Hajde, ne šali se! Hm… Šarković. Sjećam se Šarkovića, vječnog ženskara.
— O, da! Bio je zgodan... za nas žene - pravi „komad”. No sad je više komada, što dokazuje da se kvantiteta ostvaruje nauštrb kvalitete. Eto... nije se oženio, a uspio se razmnožiti.
— Mene onaj pojam „abrazivi” stalno lupa po glavi... — obratim joj se, nakon kraćeg razmišljanja.
— A ja mislila da vas glavobolja lupa po glavi, a ne taj pojam. Ako vas pojam lupa, znači da nemate pojma što vam se u glavi uzluparalo. Ili samo lupetate da je glavobolja.
— E, pa sad me je popustila skoro u potpunosti. Hajdemo u industrijsku zonu, raspitat ćemo se o abrazivima u tvrtki REZ-produkt, njihovi inženjeri bi trebali imati odgovore na naša pitanja.

Vlasnica tvrtke REZ-produkt nas je ugostila srdačno, no kako smo bili u žurbi te je zamolili za hitnost, pozvala je mladog i perspektivnog stručnjaka u bijeloj kuti. Predstavivši nam se kao glavni inženjer, bio je iznimno ljubazan i susretljiv te nas je proveo kroz hale tvrtke, pokazujući nam razne strojeve za rezanje i obradu materijala.

— Dakle, ako sam vas dobro razumio, abrazivi su samo tvrdi dodatci koji povećavaju učinkovitost rezne površine, usput je čineći hrapavom ne bi li postupak rezanja bio brži. — zaključio sam nakon općenitog razgovora o svemu viđenom.
— Točno ste rekli, to bi, pojednostavljeno rečeno, bila namjena abraziva, no postoje još i druge beneficije koje...
— Uglavnom... oni se troše i pri rezanju odvajaju kao nusprodukt.
— I to je, otprilike točno.
— Koristite ih, rekli ste, isključivo na kružnim reznim površinama... a vidio sam da imate i uređaje koje režu pravocrtnim gibanjem...
— Da, no to je samo za manji dio poslova kada režemo drvnu masu. Budući da je drvo mek materijal, tu se zrnati abrazivi ne koriste nego nazubljeni rezni dio kao u klasične pile.

Napustili smo tvrtku, oboje nemalo razočarani. Darija je sjela za upravljač i morali smo kratko čekati da propusti vozila koja su se kretala glavnom cestom ne bi li se uključili u promet. Bili smo točno ispod rampe kad sam primijetio radnike tvrtke kako mlazom vode iz visokotlačnog perača (miniwasha), čiste sa zida tvrde, nataložene komade nečistoće nanesene s glavne prometnice.

— Darija, natrag... smjesta!
— Zaboga, šefe!?
— Ma vozi natrag, ne pitam koliko košta...
Inženjer je još bio na širokom parkingu i, zbunjen našim povratkom, gledao kako s novim poletom, ozareno iskačem iz automobila kojeg je Darija tek zaustavila.
— Inženjeru, molim vas...
— D... da? — reče neodlučno, začuđeno me gledajući, dok sam mu prilazio brzim i odlučnim korakom.
— Upravo sam primijetio vaše djelatnike kako čiste zid vodenim mlazom...
— Visokotlačnim vodenim mlazom, da?
— Može li vodeni mlaz rezati?
— Ma neeee... ni govora! To je tlak manji od 150 bara, a za rezanje vodenim mlazom se koriste CNC strojevi s tlakom od najmanje 3000 bara. Ne može im se mlaznica držati rukom, tek tako...
— Znači… voda ipak može rezati! Koriste li se, pritom, abrazivi?
— Samo ako je mlaznica od safira ili rubina... inače bi abrazivi upropastili mlaznicu.
— Inženjeru, ljubavi moja, — ubaci se Darija — reci konačno: postoji li takav stroj u našoj okolici? Hajde srećice draga, budi konkrevetan. Dovraga mlaznice i briljanti, ako mi nećeš od njih napraviti zaručnički prsten!
— Po... da, postoji... dabome... svakako. U vlasništvu je o... onog o... obrta o... Ost... dakle: obrtnik Ostojić.

Ostojića smo pronašli u radionici koju je uzaludno čistio uklanjajući dokazni materijal. Priveli smo ga u prostorije našeg policijskog odjela, te suočili s jasnim indicijama, no on je negirao zlodjelo pravdajući se da je čistio radnu prostoriju kao i svaki dan. Zaista, nismo imali povezane materijalne činjenice koje bi bile neosporiv dokaz, no to sam ionako očekivao te poslao Dariju po njegovu suprugu, koja još nije doznala za zločin.

Suočili smo ih, te njoj objasnili što se dogodilo, nakon čega je uslijedio njen histerični napad na supruga i tada je bilo lako iznuditi njegovo priznanje. Van sebe od bijesa supruzi je, osvetničkim žarom iznosio detalje zločina, odlučan je što više povrijediti za njenu bračnu nevjeru sa Šarkovićem.

— Zločin iz strasti se, kao prastara tradicija zločina, održao živim sve do današnjih dana. Jedino se modus operandi mijenja... Nova vremena rađaju napredne, tehnološki osviještene zločince. — zaključi, na svoj način, Darija.

Abrazivi / Moja pričica za natječaj "Kristalna pepeljara".